search
now reading: Pozdrav iz Dalmacije | Želimir Periš
search

Želimir Periš | Croatian

Pozdrav iz Dalmacije

Kad si žedan svijet se krivi. Tlo postaje konveksna sfera i svaki ti korak je poput uspinjanja. Stabla se nadviju nad tebe i njihove te grane bodu u oči. Oči te peku, usne ti krvare, osjećaš kao da si cijeli samo vreća krvi koja je iscurila negdje po putu, a glava te ne prestaje boljeti.

Gazio je po nečijem masliniku, gledao na uredne smeđe krugove zemlje oko debla svake masline. Netko je ovdje bio nedavno, počupao korov i u krug složio kamenje oko stabla. Sve je bilo neprirodno uredno: posložene masline, bijeli kamen, plavo nebo, kao da se nalazio u razglednici. „Pozdrav iz Dalmacije“ piše mu nad glavom. Gdje je sad taj pretjerano uredni maslinar? Sad ga je mogao spasiti bilo tko, bilo kakva ljudska duša, jer ljudi uvijek imaju vode, to je odlika civilizacije. Imati vodu. A on je lutao po toj razglednici, dalmatinskom kršu, makiji, sve je bio puno maslina, crnike i smrike, sve je bilo kao na slici i svaka stvar na svom mjestu osim što je on umirao od žeđi.

Stotinu je puta gledao dokumentarce o preživljavanjima u ekstremnim uvjetima. Snašao bi se u pustinji, Sahara je odavde djelovala kao spas. Znao je kako zarezati kaktus i iscijediti sok iz njega, znao je da treba oguliti zmiju i popišati se u njenu kožu pa to popiti da se bar malo rehidrira, ali nigdje nije bilo pustinje, nigdje nije bilo kaktusa ni zmija i nije mu se pišalo. Zašto nema emisija o preživljavanju u pripizdini iznad Primoštena? Više mu je pijeska bilo u bubrezima nego u cijelom jebenom okamenjenom krajoliku kojim je gmizao već satima.

Kamen se, a to svaki Dalmatinac zna, može iskoristiti na puno načina. Od kamena se radi kuća, kamenom se može omeđiti skromni komad svoje plodne zemlje, kojih u ovom kraju nikad nema dovoljno, i metar zida naslagati da ga se jasno odjeli od susjedovog. A kamenom se može i razbiti susjedova glava kad zapasa vaš komad terena. Krv tad padne na kamen, a važna je razlika između krvi i kamena ta što se krv može piti, a kamen ne može.

U nekom je trenutku očaja pokušao žvakati lišće. Maslina, crnika ili smrika, ponos krša, to je današnji meni. Smrika djeluje sočnije, ali kako žvakati iglice? Utrpao je šaku listova masline u usta i gnječio zubima. Puste li bar malo tekućine spasit će ga. Ne kola li tim stablom nektar maslinovog ulja? Popio bi litru te gadosti iz cuga da je netko stavi pred njega, ali od žvakanja lišća je samo sve više žednio. Agava, sjetio se, agava je kao kaktus. Ali nigdje nije bilo agava. Jebeš takvu Dalmaciju, uredno okopanu i bez agava.

Mrzio je Dalmaciju, masline i maslinovo ulje, lavandu, cvrčke, kamen i sol i klapu koja o svemu tome pjeva. More mu je uvijek bilo samo golemi prozirni zid, rešetke, zatvor, smjer u kojem ne možeš. Želio je mogućnost bijega na sve četiri strane svijeta. Između mora i planine nije mogao disati. Smog je bila njegova bura. Nad sobom je želio reflektore, a ne zvijezde. Ima jedan tulum, rekli su mu. Ekipa iz Zagreba s pogledom na Žirje, fina ekipa, sve sinovi doktora i arhitekata. To je šansa, stari. Idemo, odgovorio je.

Po suncu je moglo biti negdje podne, pržilo ga je direktno po tjemenu i palilo misaone procese pod kosom. Svaki korak mu je udarao u glavu kao da mu mozak lupa o stjenke lubanje, suhe posude kojoj kritično fali tekućine. Hodao je najmanje od jutros u dva, možda tri. Do zore je kroz mrak izgazio bar deset kilometara, kuda, prvo u smjeru mora, na jug, mislio je da ide prema magistrali, da će ga tamo netko pokupiti, a onda se prepao magistrale, što ako ga na njoj presretne mladić u sivom odijelu? Zato je krenuo u suprotnom smjeru, što dalje od mora, nije stao do zore, onda je stao i nije znao gdje je. Pokušavao se orijentirati, otkriti gdje je neko selo, gdje je neki telefon, ali brda su se samo nizala, sva su bila zelena i kamena i gola i ni na jednom nije bilo ni crkve ni čovjeka ni telefona.

Što bi im rekao da ih nazove? Rekao bi da je to bio mladić u sivom odijelu. Dvadeset, trideset godina, otkud on zna? Bijela košulja i sivo odijelo, jel bi trebao znati marku, armani, guči, pičkematerine. Što da mora fotorobot opisati? Sivo odijelo, to je sigurno, a što još? Lice, kakvo lice. Kojeg oblika? Ne zna ni oblik vlastitog lica a gledaju se on i njegovo lice svaki dan. Jel nisu sva lica istog oblika? Svi imaju iste oči i uši, svi su ljudi jebeno isti. Samo neki imaju pare neki nemaju. Neki imaju pištolje neki nemaju. Nije gledao nego bježao, gospodine inspektore, samo budale stoje i gledaju. Ostali spašavaju glavu.

A jeste li konzumirali? pitao bi ga inspektor. To je problem s našom policijom, ti si uvijek neki kurac kriv. Nikad nisi legalan, stalno te gledaju ispod oka, uvijek si s one strane dopuštenog. Ili se voziš u tramvaju bez karte, ili si student koji nije prijavio boravište, ili si konzumirao na tulumu. Nije bitno što drugi rade, nije bitno što je sivo odijelo izvukao pištolj, nije bitno u koga je ciljao i što je na svoje uši čuo malu kako kriči. Vidio je njihova izbezumljena lica, vidio je kad je opalilo. Ali to sve nije bitno jer je on (!) konzumirao. Što ste vi, gospodine, uopće radili u Primoštenu, tako pitaju naši inspektori. Imate dvije neplaćene kazna za nepropisno parkiranje gospodine, mislite li da smo naivni, da ne znamo da ste vi vozili očev automobil, tko bi drugi sjeo u tu krntiju iz devedeset i prve?

Koliko je daleko od Primoštena? Koliko je prohodao? Ako može prijeći pet kilometara na sat, a hoda od pola noći, bar deset sati, pedeset kilometara. Nemoguće da je pedeset. Naletio bi već na neko selo ili cestu vidio bi ih iz daljine, osim ako ne luta u krug, osim ako ne halucinira. Stalno je u toj jebenoj razglednici. Ma koliko hodao uvijek je među maslinama. Glavobolja mu nije popuštala, grlo mu se sve više stiskalo, je li ovdje itko ikad umro od žeđi? Pristao bi na lokvu s glistama i komarcima, smeđu i smrdljivu, može. Samo daj. Toči. Kriteriji su odraz situacije.

Kao sinoć. Samo daj. Toči. Jedna, druga, sedma. Kokteli od pedeset, pičke od pedeset tisuća, auti od petsto tisuća. Na svemu kao da je bila istaknuta cijena. Sve je frcalo od iznosa. Pozlaćena vila s pogledom na Žirje. Bazen sa skakaonicom. Nad vodom mladić u bijeloj košulji drži govor. Drugi mu nazdravljaju, izmjenjuju se u frazama i u važnosti. Onda plešu. Onda šmrču. Žene plaze po njima. To je drugi svijet. U zraku je osjećao naboj moći. Zaslijepila ga je njihova nadmenost, opeglana odijela i zalizane kose. Nadmoć kojom su pljuvali s terase dok je mjesec izvirao iznad Zlarina. Zlatna mladež, sjeme hrvatskih poduzetnika i sudaca, i on, kopač zlata, mali naivac. Ali nije znao mali naivac da zlatnima dosadi to blještavilo, nakon dovoljno novca i kokaina samo krv taži žeđ.

Pao je. Zapeo za kamen i pao. Stabla su se vrtjela oko njega, nebo se rastezalo u spiralu, a on se stopio s kamenom, čvrstim i bijelim dalmatinskim ponosom. Udario je koljeno, razvalio lakat, probolo ga je u kuku, žarilo mu je grlo. Nije se mogao podići. Meso na laktu se rastvorilo i iz ponora mu je krvavi mlaz curio na kamen. U utoru stijene stvarala se crvena lokvicu. Plakao bi ali nema suza, nema pljuvačke, nema kapi tekućine, jezik mu je debeo poput krumpira, zrak je morao gutati kao tablete, a krv curi iz njega, poput slapa se razbija na toj stijeni. Masline, smreke i crnike vrtjele su se oko njega. Rub razglednice je gorio. Pištalo mu je u ušima. Da li se stvarno može umrijeti u pripizdini? Gdje su jebeni kaktusi?

S naporom se okrenuo, privukao crvenom kamenu i zagnjurio lice u lokvu vlastite krvi. Halapljivo je lizao slatku tekućinu. Sinapse su mu prštale od zadovoljstva što nakon toliko vremena osjećaju nešto vlažno. Nasmijao se. Kad nemaš ništa, jako malo ti treba za sreću. Kad umireš od žeđi, svega par kapi. Razmisli li čovjek o tome, shvati da smo na kraju sami sebi dovoljni.

Izvali se na leđa i krvavi cerek usmjeri ka nebu. Sunce ga je zaslijepilo i od blještavila nije mogao posve otvoriti oči, ali je ipak iznad sebe jasno mogao pročitati ukrašena slova. „Pozdrav iz Dalmacije“ pisalo je.

    arrow2right arrow2right Stories that go together :

    If you enjoyed this story, here are few more we think are an excellent pairing

    The Short Story Project © | Ilamor LTD 2017

    Lovingly crafted by Oddity&Rfesty